(5)
**
Jurimo prema Zagrebu, prestižemo kamiondžiju. On vozi i gleda film. Zastrašujuća je nevinost i mirnoća trenutka pred katastrofu.
**
Na Kamovljevoj podstanarskoj zgradi nema ništa od Kamova – tako mi se činilo. Al onda shvatim da su vrata njegova, a vrata su ključna. Ova su duga, uska i tamna. Na vrata se ulazi unutra i izlazi van.
**
Skejteri u magli su snoviđenje.
**
Sjeo sam u kavanu Dubrovnik. To mi se činilo ko dobro mjesto da odmorim od sebe nakon devet lijepih i teških dana partija. Iza mene su sjedila dva čovjeka i raspravljala o izgradnji hotela u Cavtatu. Svaki bi govorio po desetak minuta pa bi onda riječ preuzeo drugi – kad jedan govori, drugog kao da nema. Slušao sam ih sat vremena, a onda se počeo spremati za odlazak. U tom trenu, prišla mi je jedna uglađena gospođa, nasmješila se i pitala me na engleskom je li slobodno sjesti. Znao sam da sam ovdje stranac.
**
Nešto me bilo do maločas radovalo, a sad se ne mogu sjetit šta.
**
Ne mogu zaspati u tišini; volim slušati svijet kako dalje živi, dok se ja gasim. Po tom se principu valjda kod starih ljudi pojača želja da prate politiku: čovjek želi uvjerit sebe, da se i njega tiče, ono što će biti dalje.
**
Stalno mi stižu neke pošiljke iz Hong Konga. Sestra za dolar, dva naručuje neka sranja sa eBaya. Stvarno nešto nije u redu – ne mogu mi stalno stizati pošiljke iz Hong Konga.
**
Svakog bi trebalo promatrati kao umrlog da mu se pristupi čista srca. Ljudi nas tijelima smetaju, ako ih ne posjedujemo.
**
Svjetiljka iznad mog kreveta toliko se ugrijala da je s oprezom tražim u mraku, da je ponovo upalim. Mozak je želi pronaći, a ruka pazi da se ne opeče; u toj igri, ja kružim oko svjetiljke i mislim kako bi nekom tko nije sa Zemlje ta igra mogla puno reći, o nama.
**
Danas je umro Vaclav Havel. Na hrvatskoj Vikipediji stoji današnji datum njegove smrti, ali posljednja rečenica je ostala nepromjenjena: ”Danas piše i dobiva mnoge nagrade.” Kad sam za par dana opet posjetio sajt, neki su ažurniji ljudi skinuli taj lijep nekrolog.
**
Moj brat svaku večer iza ponoći svira klavijature sa slušalicama u ušima. Ja ga tu i tamo promatram: ne čujem nikakvu melodiju, već samo kuckanje tipki i njegovo nepravilno disanje. To disanje stoji iza svih odsviranih melodija – ono je metafizika pjesme.
**
Umro je Dragi Vođa i svi plaču. Čudo je kako strah proizvede ljubav i ljubav za uzroke više ne pita.
**
Ukazao mi se Isus. Na tu vijest, pitaju me svi Šta ti je rekao. Ništa, kažem.
Stipe i Grade na Savskom nasipu - A. Z.
