**
Nekoliko mjeseci nosio sam sat koji ne radi. Osim sentimentalnih razloga, bio mi je drag jer je usporavao vrijeme, a onda sam primijetio da se kazaljke ipak pomalo pomiču; toliko sporo da bi mi život prošao u dvadeset i četiri sata. U tom strahu, prestao sam ga nositi.
**
Ljuti me kad netko uđe usred projekcije filma. Ja stvari uvijek gledam zajedno sa ostalim promatračima; tuđa neinformiranost i moja je.
**
Pričam Stipi na skajpu kako je u selo mog oca jednog dana stigla filmska ekipa. Otac je imao pet godina i živio je s babom. Filmaši su doručkovali, a on se motao oko njih pa su mu dali komad mortadele. To je bio prvi put u životu da je vidio salamu. Odnio je kući, a onda mu je baba uzela i bacila, kazavši da je to neka vradžbina. Pričam to Stipi i smijemo se, smijemo se skajpu.
**
Udarila su dva najjača groma koja sam ikad čuo i na čas sam se osjetio ko na kraju von Trierove Melanholije. Prvi osjećaj nije bio strah, bilo mi je samo strašno, strašno žao da je gotovo.
**
Gotov sam sa scenarijem na akademiji. Ono što primjećujem je da su mi snovi postali strukturiraniji.
**
Priča mi mater da je bila na ispovjedi kod nekog starog svećenika. On je pitao odakle je, gdje se udala i gdje živi. Onda je pitao poznaje li Slobodana R., a ona je rekla da joj je to susjed. Svećenik se na to oduševio, jer ovoga jako puštuje, i raspričao se o Slobodanu i njegovoj braći, o tome gdje su sada i kako su i dao joj očenaš i zdravomariju. Potreba čovjeka da se ispovijeda je najveća potreba i svi tražimo svoje kanale.
**
Jana se skoro vraća iz Kine. Šta ćemo joj ispričati? Šta se ovdje u zadnjih godinu dana dogodilo?
**
Cijena kave u kafiću uključuje i povlaštenu poziciju promatrača. Meni je zato zabavno kad prolazim pored kafića gledati u ljude; oni se na to zbune i nelagodno im je ko i uvijek kada se probija četvrti zid.
**
Gledao sam pticu i uhvatio me smijeh. Ne smijeh oduševljenja, nego prosti rugalački smijeh.
**
Brat zaspe par sati prije mene. Dogovorili smo se da ga probudim ako čujem da teško diše, jer to je znak noćne more. Ali ja ne mogu svaki put procijeniti šta neko disanje znači i osjećam se ko Bog: kada je pravi trenutak da ga iz jednog svijeta prebacim u drugi?
**
Posla sam Kati diplomski na pregled; kaže, Stavljaš previše zareza. Istina, ja stavljam zareze kad trebam udahnuti. U živom životu isto stavljam previše zareza i ljudi ih ne vole. Zarezi ne donose ništa novo i ne daju da se ide dalje; samo tjeraju da se bolje sagledaju stvari.
**
Kad dijete na filmu plače, ono stvarno plače. Ja gledam uokolo i čudim se kako publika i dalje živi u susprezanju nevjerice: ljudi, dijete stvarno plače.
**
Mirela mi je rekla da joj je moja možebitna tuga indikator opće tuge i uhvatio sam se u tome da i ja mislim slično i shvatio da je moje konstantno dobro raspoloženje stvar morala, a ne emocija. Tada sam odlučio da ću biti loše; i bio sam i bilo mi je bolje.
**
Kad svane, izađem na balkon i pogledam u zgradu. Na njenim balkonima u zoru nema nikoga, ali ja se svaki put prepadnem da će nekog jednom ipak biti. Ne plaši me da ih bude više, al jednog se bojim – jer, mi smo onda jedno drugom pola, a to mi je previše i stvara mi nelagodu.
**
Nakon duže vremena, vadio sam s Jurom dušu na dvije pive. Popili smo: Staropramen, Staropramen, Staropramen i Tomislav.
**
U Đardinu: mladenci se fotografiraju pred vjenčanje, pored njih spava skitnica; gledamo dijete obučeno ko anđel kako pada po travi (lijepo je u ovom pedofilskom društvu vidjeti bespolno dijete); čovjek bez noge sakuplja boce, kaže da ga je žena izigrala; Sana plače zamišljajući moju smrt; ja je uvjeravam da je smrt nemoguća, na dan trideseti lipnja dvije tisuće i dvanaeste.
**
Naletio sam u Yu leksikonu na Ježevu kućicu. R.P.Nogo kaže da je to „najvoljenija domaća dječja knjiga svih vremena“ pa me sjetilo mog problema s tom knjigom. Mučilo me šta su ilustracije rušile glavnu premisu priče – kakva je to kuća koja je poluotvorena pa malom ježu u bilo koje doba dana i noći mogu upadati neki pijanci, kao šta su nama upadale djedove zvijerke, a kuća nam je bila još i zatvorena. Uzimao sam u obzir da je moguće i to da su kuću tako napravili samo zato da bi čitatelji mogli dobiti jasan uvid u njen interijer, ali to me najviše ljutilo – ako je jež zbog mene ugrožen, bolje onda da tu priču nikad nisu ni pisali.
Sani, da ćemo dugo živit i da će nam bit dobro na Zemlji; Trogir - A.Z.
