**
Svako jutro, otprilike oko 4, stiže dostavljač novina. Po zvuku motora ja znam da on ne voli našu kuću – nezgodna mu je, nije mu usput. Glasno otvori vrata, baci novinu pa još glasnije zalupi dvorišnim vratima. A dobro zna da svi spavaju. Ja za to vrijeme odložim knjigu i umirim se; da ga ne probudim.
**
Kriza je i zlato je na cijeni. Na svakom uglu stoje poslovnice za otkup – njihovi natpisi ne obavještavaju, oni zapovijedaju: prodaj zlato! I mene svaki natpis zaboli, jer me podsjeti da sam ja svoje zlato već davno prodao, a mogao sam sad.
**
Jedna od prodavaonica glazbene opreme u koju sam navraćao, bila je posebna po tome šta me njezin vlasnik (stariji, proćelav čovjek) nije volio. Nije me volio jer je vidio da nemam para za bolju gitaru i da se u gitare baš ne razumijem, a uz to ga je iritiralo šta imam ozbiljne glazbene ambicije za koje je on znao da se neće ostvarit. (Nisam mu, naravno, to nikad priznao, al osjete to prodavači.) Ja njega nisam volio, jer nije ni on mene. Za svakog mog novog dolaska, njegove provokacije bile su sve otvorenije i uvijek bi me uspio nekako pobijedit. Paralelno s tim, asortiman mu se polako, ali osjetno osipao i to mi je pričinjalo zadovoljstvo. Danas sam prošao kraj njegova dućana i konačno se potpuno ugasio. Na tom mjestu, otvorili su poslovnicu za otkup zlata. Gledam je i mislim se: je li me ovo stari i u porazu pobijedio, ili smo u porazu svi isti.
**
Gledao sam Stankovića i Mandića na youtubeu. Mandić je nabrojao tri tipa osobnosti (kolerik, sangvinik, flegmatik), a četvrtog se nije mogao sjetit pa je pitao Stankovića da mu pomogne. Neurotik, rekao je ovaj. Da, neurotik, potvrdio je Mandić.
**
Ignorirali smo najavu oluje i otišli se voziti van grada. Na cesti prema Omišu, zaobišli smo odronjeni kamen i zaboravili ga. Kad smo se vratili u stan, na TV-u su ljudi uznemirano pričali o odronjenom kamenu i ako bi ljude s TV-a trebalo svrstati u neku skupinu, onda bi ovaj četvrti tip osobnosti mogao biti neurotik. Peti slučaj neka budu oni koji idu gledat rijeku pred oluju.
**
Na klupi do mene, sjede tri Albanca; na podu su im putne torbe; glasni su. Kad neki nešto ispriča, ostala trojica prasnu u smijeh. Dok se tako smiju, ja osjećam da mi je jasno šta je ovaj prethodno rekao. Ali nakon jedne priče, smijeh izostane i oni se samo odgledaju ozbiljnim pogledima. To me zateklo, a zapravo je prosto jednostavno – ko prva rečenica Ane Karenjine.
**
Svako proljeće stiže mi alerigija; ja se, kao i svaki put, pretvaram da sam netko drugi, ne bi li me tako možda neprepoznala pa zaobišla. (Govorim glasnije i imam odlučnije pokrete.) I igram tu igru sve dok me ne savlada do kraja, a onda priznam ko sam.
**
Sreo sam Marinu. Pitam je: „Sićaš li se kad smo ono prošli vikend pričali o Kanadi?“ „Sićan…“ „Pa šta smo zaključili, da je dobro tamo, ili da nije?“ „Da je dobro.“ „Dobro je.“
**
Odvezli smo se s Jurom u M. da on ukloni kvar. Ljudi su zvali da nemaju vode, a on je trenutno za tu stvar zadužen. U njegovu poslu, to se zove intervencija. Nakon šta je riješio problem, spuštali smo se službenim autom u mjesto. Ljudi prekidaju rutinu i gledaju nas – mi smo donijeli vodu.
**
U trenutku kad mi se otvorila jedna nosnica, zatvorila se druga. Rekli bi da je to onda isto, ali nije. To je ljepota revolucije.
**
Kiša ne prestaje već tjedan dana; to je dobro, kad ionako nisam baš najveseliji. Tako mi je npr. i ljeti mrsko jesti lubenicu, ako sam tužan – a više od svega je volim.
**
Pisao sam Jani da je dobro da se ne javlja češće; da bi se čestim javljanjem njen odlazak profanirao. Ružno je biti u bliskom kontaktu s nekim ko je u Kini, a ti si u Hrvatskoj. Nije pošteno zbog Zemlje. Valjda i ona ima svoju romantiku.
**
Prije pet mjeseci zabilježio sam ovaj san: Sanjao sam da imam dugu, plavu kosu. Ne znam šta bi s tim, al u snu se činilo da se može puno. Ovih dana, šta sam bliži namjeri da se ošišam, u taj san sve više vjerujem.
**
Suton, prvi ljetno topli dan. Odlučio sam obalom pješačiti kući; kad se smanji svjetlo bitak je puniji i u tom posve metafizičkom osjećanju, zagrmila je živa glazba koja je obojila cijelu uvalu. Kad se ubacio i pjevač, prepoznam Ivana i krenem mu u susret.
**
Prije nego odem na spavanje, odaberem par knjiga i stavim ih kraj kreveta – nisam siguran da ću koju čitat, al trebaju mi. Isto tako pazim da ne zaboravim slušalice za mobitel, makar u zadnje vrijeme rijetko slušam glazbu na ulici. Isto tako je i onaj neki Kunderin lik nosio smrtonosnu pilulu – da je stalno u mogućnosti isključit se sa ovoga svijeta.
**
Gledao sam Vatroslava Mimicu – intervju sa prošlogodišnjih Dana hrvatskog filma. Počeci njegovih odgovora bili su dirljivi. On se svaki put pita hoće li bit vremena za njegovu priču. Moderatori slažu da hoće, ali on zna da njegove priče nisu od ovoga vremena. Meni je tužan taj intervju bio, kao i uopće svi trenuci gdje se otkriju granice ljubavi. Trebamo te, ali ne više od dva sata – tako se ne može govoriti, ali tako je. Intervju na vimeu traje dva sata (valjda je tako uređeno). Zadnje šta je Mimica u tom vremenu rekao je: Vjerujem u… A onda se snimka ugasila.
**
Sve ove crtice prvo pišem u bilježnicu, a onda ih prepisujem ovdje. Ispod svake napišem dan, mjesec i dan u tjednu. Ako prođe i nekoliko sati nakon ponoći, napišem ovaj prethodni dan, jer se tako osjećam. Ali kad sam pisao ovu prethodnu crticu o Vatroslavu Mimici, već je svitalo i nisam znao šta da upišem: Ponedjeljak ili utorak.
Sanine čizme, pred oluju - A.Z.
